poremechen

petak, 25.11.2005.

skica sadašnjosti ©

u dubokoj močvari vlastitih grijeha krećem se oporo nogama režući kroz mulj prošlosti. kroz guste krošnje sjećanja prodire snažno sunce, žuto i jarosno u svojoj boli koju donosi.
žarka toplota ne dopušta mi da sagledam krošnje koje nadstiru se ponad ove umorne glave i satrvene ljušture razorenog bića.
pa ipak, znam da sam sam.

hehe... imam škembu.

prodavati se za šaku ljubavi, nuditi sebe za trenutak pažnje.
prodati dušu za jedan topli, slađahni cjelov.

da, bludničio sam sa svojim dobrima sve dok nije ostala ispijena ljuštura sebe samog u ovoj divljoj asocijalnoj pustoši taštine i prezrenog čemera.
usamljeno kročim kaljužom događanja kroz koja sam prošao, močvarom koja pršti uzavrelim pefektima. svaki od njih poput mjehura prsne, poput zrna smrtonosna pucnja para moju kožu, poput sablje siječe i stvara široke posjekotine pokrovom moje ljudskosti.
vlažnost protekloga ustajalo juri oko mojih gležnjeva, dok osjećam kako isparavanja što izdižu se u blijedoj izmaglici svuda oko mene i suptilno prodire kržljavi ljudski oklop kojim okružih se u uzaludnoj nadi...
para ponovljenoga nadražuje rastvorene pukotine mojeg trupla kroz koje divljim liptanjem cijedi se životnost pomahnitalog bića.

na ustima mi uzvik - konačni krik.
u plućima uzdah predaje...

ali nemam snage za odustajanje, a ono što nekoć bile su usne, što upotpunjavale su đavolji smiješak kojim porugom darivao sam svijet sada su tek krpe mesa, a jezik kojim nekoć darivao sam užitak i kušao slasti sada u usnoj šupljini leži razbacan, na parčad raskomadan.
to ne može ispustiti glasa.

***

umri, umri moja draga!!
kamo kod ogledam se vidim odsjaj dubina očiju tvojih - pohlepno skočim u bistru zelen tjeran varljivom nadom... sve što izronim samo je u dlanu trule mahovine komad i gorčina dna kojeg dotakao sam nepcem požudom svojom.
umri, umri moja draga, sklopi oči svoje ... jednom za svagda.


28.10.2005 19:16: poremechen
- 22:35 - Komentari (0) - Isprintaj - #

HO – HO – HO! ©

NAPOMENA: ovaj tekst nastao je negdje između siječnja i travnja ove ili prošle godine. ne sjećam se točno kada. nastao je kao predložak za jednu kolumnu od koje sam odustao zbog manjka volje za razvijanjem novinarske kritičnosti i općenite nevoljkosti obuzdavanja slobode asocijcija, lijenosti i lirične nesputanosti. postoji i problematika pasivne cenzure koja danas određuje pravila ponašanja te javnog informiranja...

Izgleda kako sam dobio svojih nekoliko sekundi slave, i to kako se čini, imam čast da upravo Tebi ukradem ovih nekoliko sekundi Tvojega života. DA, baš i upravo - Tebi!
Ovo sam napisao u nekom od kasnih poslijepodneva, pakleno sretan kako ću baš kod tebe dobiti priliku, dragi moj čitatelju, isisati trenutak tvojeg postojanja i posvetiti ga samome sebi.
Zar ne osjećaš; dok ovako listaš očima, gutaš slovca sa lijeva nadesno polako ih raspoznavajući, a zatim uz nagli povratak pogledom na početak donjeg retka i sve iznova; zar ne osjećaš kako struje preko tvojih bjeloočka, zar ne osjećaš kako slovca svojim masnim crnilom, oštrim rubovima poput pile sijeku preko tvojih zjenica?! Zar se ne bojiš kako ćeš svakoga časa osjetiti da ti jabučica oka na sluzavoj niti klatari se preko obraza? Praćena mlazom isto tako sluzave tekućine, dakako…

Čudesna je moć sugestije. Iznimno neopisivo dojmljiva, zar ne? Nije li zanimljivo kako neke stvari kod nekih gađenje izazivaju, dok kod drugih isto to utoliko više što zbog straha ili nestrpljenja skreću pažnju na neki drugi link uvjeravajući sebe kako ovo što do sada su pročitali dosadno je, ne zanima ih uopće i kako zapravo imaju inteligentnije preokupacije.
U svakom slučaju Riječ uspijeva polučiti uspjeh.


Šećem se gradom ovih dana, noga pred nogu - popularni cipelcug. Šećem se pločnicima osluškujući što to govore ljudi, promatrajući ih. Govore o utakmicama, tko kada i sa kime je bio, dogovori za sastanak; upiti za zdravlje, iz pristojnosti ili jednostavno iz razloga što nekoga zanimalo nešto je o zajedničkom znancu; mirni ozbiljni pogled u usmjerenom, gotovo vojničkom hodu, isto to uz bezbrižni pogled i vjerojatno isto takvo lutanje… Posve normalni dani odveć toploga siječnja uz posve normalne, uobičajene priče uobičajenih ljudi…
I sve bi bilo u redu, savršeno očekivano, da nema svih onih papirića obljubljenih debelim slojem samoljepljive trake ne samo na svakoj oglasnoj ploči već i na svakoj raspoloživoj banderi, kao i za to posve adekvatnom, kako se čini, prometnom znaku.

O da – sjećam se prošlih; tjz (takoJAzovem) lokalne Selekcije koja uskoro opet će doći, nakon četiri godine, nekako to u travnju bi padalo ukoliko ne varam se. I sve je to lijepo, šareno i u redu što svi nam žele na svakom koraku predočiti svoje u photoshopu ušminkano lice uz eventualnu pokoji slogan kao natruhu ionako megalomanskih planova poradi ostvarenja općeg prosperiteta, blagostanja i općenitog napretka širokih narodnih masa.
No hej?! Ako to već nisu u stanju ostvariti, ako ih već svaki puta pogodi kronična amnezija po Selektivnoj pobjedi na izborima (koji održavaju se svake petoljetke) ionako se i namjera računa (u milijunima kuna??), zar ne?! Možda je amnezija prouzrokovana raznoraznim pjenušavim napitcima uz koje se pobjeda proslavlja, možda je patološka zaboravljivost u opisu posla, a možda je to i profesionalna deformacija…

- Kao da nije dosta što nam kamioni svaki dan ruju kroz centar županije donoseć miris koječega pa i onih raznoraznih stajskih životinjica. Količine prašine i ugodni miris zagorenog oktana ionako je nebitan jer tak' sitan je da to nije 'opće važno.

- Ok, konačno se netko dosjetio: San o obilaznici je upravo samo to i ništa više, županija ima skroman iznos od nekih kol'ko ono?! Ah, da, možda oko 12 000 000kn; dodaj milijun oduzmi dva. No ipak to nas neće spriječiti da platimo radnike koji će porušiti najstarije drvorede u Virovitici! Ne treba zelenoga uopće, jer svi volimo sivilo betona, a i stanari će dobiti satisfakciju jer sada više im neće padati lišće na balkone njihovih supermalokvadratnih stanova, na njihove inače tako dobro očuvane zgrade o kojima se tako dobro i brižljivo brinu.

- NEMA VEZE što nemamo obilaznicu – rekoh – to je ok jer ionako nemamo dovoljno kešovine za išta drugo doli za puke sanje, ali to nas neće spriječiti da uredimo obrube naših cesta! Nema veze što je usput obrubima zagrađen ponegdje i pješački prijelaz, niti što semafori NE rade. Dapače, to pješacima omogućuje da i bez ulara ili sunčanih naočala prelaze cestu proizvoljno ne osvrćući preventivno glavom niti lijevo, niti desno.

- Hm … ova prethodna opaska nas dovodi do zaključka kako su naši pješaci Centar. Sukladno tomu i nezainteresirani što će biti sa svim onim količinama samoljepljivih traka, ušminkanih papirića sa samodopadnim likovima i sa svim posječenim prašumama.

Za sada, toliko eto. Ako si došao do ovog dijela (a toplo se nadam kako si odolio iskušenju da jednostavno odskrolaš do dna) niti si izgubio vid očinji, niti si zadovoljio svoje literarne porive upijanjem nekog posebnog dobrog izričaja ili svojevrsnog pokušaja kritike, no svakako si pozvan da dopišeš svoje komentare ili razmišljanja. Ukoliko želiš ukazati na neke promašaje ili jednostavno iskazati svoje stavove - toplo si pozvan da to učiniš.

Na kraju bih još samo želio zahvaliti svim radnicima Flore, onom stričeku na križanji koje se svako jutro smrzava pred robnom kućom oko pola sedam kao i svim virovitičkim vozačima koji su mi prethodno zaustavivši promet omogućili prelazak preko ceste ne obazirući se na ljevicu ili desnicu.©

19.09.2005 18:06: poremechen
- 22:22 - Komentari (0) - Isprintaj - #

©


Čezne, vene...
Sahne i ovaj dan oporo se primičući svitanju noći.
Oblaci blijede i kopne gubeći se zajedno sa nestajućim gvoš plavetnilom neba.

Gusta tečnost koprenaste bjeline,
kroz gluhi topot kapi,
zakiva moćna brda u spokoj i otajstvo mira.

Čeznem, gladujem i kopnim u vječitoj žeđi.
Ne ustručavaj se, ne oklijevaj, ne imaj straha.
Hrabro prinesi kalež svoje osobnosti mojem jeziku, mojim usnama.
Odlučno pokloni svoju esenciju mojem postojanju i mislima.
Utaži moju želju, načini prvi korak i posegni u dubine koje nudim.

Srčući polako – spoznavat ću te,
Pijući žedno – ispunjavat ću Te;
Ispivši u potpunosti zadobiti ćeš MENE.

Tama je beskrajno carstvo koje pruža se nepojmljivim prostranstvima.
Tmina nepregledno je ništavilo gdje dobiva se osjet, tiho okrilje.
Ugodna je noć u toploj studeni koju sobom nosi;
Draškajući meso, štipajući kosti.


07.08.2005 22:56: poremechen
- 22:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Može li vrijeme biti mjerilo ili pokazatelj vrijednosti? ©

Može li vrijeme biti mjerilo ili pokazatelj vrijednosti?
«Vrijeme je novac» - kako vole reći. Stoga da, naravno da to ono može biti.
Šaroliko obojani komad papira ispunjen raznim znamenkama je jamac blagostanja, pokazatelj bogatstva. Posjedovanjem što veće znamenke ili što većeg broja šaroliko obojanih papirića, sa što većom gore odštampanom brojčicom, proporcionalni je pokazatelj i mjerilo mogućnosti koju netko posjeduje.

Mogućnost se prije svega odnosi na materijalnu domenu koja je danas postavljena kao vrhunska vrijednost. Čim širi spektar mogućnosti kupovanja ili prisvajanja materije tim veći osjećaj za kojim svi u većoj ili manjoj mjeri žudimo.

Moć – ultimativna emocija koja donosi ugodu i zadovoljstvo.
Slatko je spoznati kako ste superiorniji od drugih, zar ne?
Slatko je dokazati vlast, potencijal, mogućnost, te tako ušutkati, rasjeći sve pogane jezike što streme požudom, tračem i pohlepom za svime onim što posjedujete.

Ono što je u nekim tekstovima označeno kao vrhovno dobro; ljubav, dobrota, iskrenost, poštenje i tom slično; počinje zaista vrijediti tek kada okusimo, steknemo moć ili mogućnost. Tek kada imamo moć i mogućnost ili spoznamo kako ih nikad nećemo posjedovati, tek tada počinjemo vjerovati u mistične vrijednosti prethodno navedene, inače tako utopistički opisane u nebrojenim književnim djelima. Neprestano osjećamo gladnu žudnju za nečime.

Indukcijom:
moć -> materija -> vrijeme.

Znači li to da onaj tko ima mnogo vremena i postiže moć ili mogućnost?
Ne, nipošto. Ono je tek neopipljivi resurs čijom pravilnom upotrebom možemo utažiti svoje uvijek žeđajući gladi, želje i porive.

26.06.2005 22:12: poremechen
- 22:20 - Komentari (0) - Isprintaj - #

EUROPA KAO ČIMBENIK STABILNOSTI U SVIJETU ©

predgovor - ovaj ostvaraj je nastao na gore zadanu temu u okviru natjecanja "europa u školi". šteta, ove godine nisam išao nikamo.
o količinama moronluka procijenite sami.


{Manifest o impresijama o obiteljskim odnosima u Svijetu}


Uznosita, tek pokojom borom prošarana kočoperno postoji uza svoje dvoje najstarije djece.
Stara je to, zrela dama, naperlitana poviješću kojom skriva. Tek pokojom borom prošarana, skupim ruhom lašca ogrnuta, pa ipak dobro se drži.
Svi je traže, svi je žele.


Njeno dvoje najbližih žive unutar sjenke ispijenog lica postarije dame Majke.
Slabije su obučeni, ali imaju svojih aduta kojim plijene pažnju.
Tamna i žuta put ih razotkriva, njihovu gramzljivost, njihovu radišnu ambiciju kojom žele dominirati svijetom. Svojim napornim radom stvarati i činiti dobra koja skupo bi prodali i sebe dami Majci ukaže li se profitabilna prilika. Nekima uspijeva i uzdižu se u svojoj mnogoljudnosti spremni da progutaju sve poput nezaustavljive gladne vojske mrava ili skakavaca.
Drugi malo manje uspješni su, ne svojom krivicom. Učeni su vjekovima o svojoj inferiornosti i kako i koliko njihova dobra zapravo drugima pripadaju. Dobili bi packu ili više njih svaki puta kada bi pokušali ili dokazali posve suprotno. I danas ih se suptilnim grubostima u pokornosti drži poduprtoj zateznom količinom svemoćnih papirića koje će trebati jednoga dana povratiti.


Na lijevoj strani nalazi se nadobudna, agresivna, pa iako najmlađa zapravo najsnažnija kćer dame Majke koja ne libi se pribjegavati nasilju kako bi razriješila ili zaštitila «svoj interes» kako običava reći. Ne smatra se sebičnom, a nevjerojatnu količinu frustracije u njoj pobuđuje baš ta riječ lijevo, kao i neke druge kao što je socijalizam na primjer.
Upućeniji će znati kako je dotična nezadovoljna smještajem na lijevoj strani karte napravila nove mape prema vlastitim modusima mjerenja udaljenosti i količine. Galoni i milje, kako reče. Nejasno je njezino porijeklo zapravo.
Zna se da su native pripadnici u progonima, krvi i neslobodi (u)gušeni pa opet u svojim korijenima i temeljima negira bilo kakvu tu i takvu mogućnost.
Zna se kako milje putova poškropljene su galonima krvi, prekrivene zahrđalim olupinama i još svježa tek odumrla tjelesa truju okolno tlo i zna se kako ni to joj dosta nije i zaustaviti se ne želi.
Svoje nastupanje ne hini, a odgovorni koji djeluju i govore protiv nereda i otimačine, odgovorni koji trebali bi zaustaviti svako nasilje prema zakletvi koju su zadali svima, sebi i onima koji će tek doći – šute. Naposljetku, nisu oni koji sudjeluju trećinom kapitala ujedinjene organizacije...
Dotična danas ima neke pretenzije na istoku koji je previše lijevo u svojem zastarjelom i opasnom načinu života po sebe i ostale, kako kaže, a ona štiti kontradiktorno zalaganja onih desno koji su većina, kako kaže. Oni koji su previše lijevo u svojem zastarjelom i opasnom načina života po sebe imaju pravo izbora sami odlučivati o tome, no to se ionako samo tako kaže.
Ova polutanka je u očima svakog zdravog Razuma nedvojbeno zastranila.



Gore i dolje u ovoj priči ne postoji, jer kako i sama jedna pjesma pjeva:

Gore je isuviše hladno, a dolje i pingvini jedu ljude.



No tako je to. S polutanima uvijek je najzanimljivije. Izaberu svoj put i tjeraju ga do krajnosti želeći dokazati pripadnost nečemu ili nekomu.
Dovoljno si dobar samo ako imaš dovoljno vrijednosnih šaroliko obojanih papirića kojima ćeš moći kupiti moć, otpor, snagu i mišljenje, šutnju ... ili što već trebaš od onih koji žude za onim što imaš.
Prilagoditi nečije mišljenje, stavove, osjećaje, osujetiti nastojanje ili zadovoljiti eventualne porive vrlo je lako. Kako to učiniti? Dovoljno je pogledati u svaki iole bolji pojmovni rječnik gdje pod "podmititi" piše kako treba samo dati nekome da osjeti djelić moći, potencijala i snage koju posjedujete; djelić dovoljan da bude kušan, da draži izvjesni kratki period svojom slatkoćom pupoljke osjeta prije nego što uštrca i potakne redovito "skoro pa" letalnu dozu ovisnosti.


I gdje su tu može naći naša dama Majka?! Zar doista sva ona povijest, naslijeđe može svesti se na puku šminku i skupo perje koja tek puka je krinka za neprikosnoveni, čvrst sanak bespomoćnosti?! Što majka Europa može učiniti u vezi postojećeg stanja? Gdje li je nestala njena snaga? Osvrnimo se unatrag, sagledajmo!
Više dovoljno nije da jedan njen dio nameće se svima i cijelome svijetu. Pojedinačni dijelovi stare Dame više nisu dovoljni da nameću se Svijetu. U zajedništvu je ključ.
Tim putem kreće se, tim putem nastoji se ići. Nema mjesta zavisti, grabljenju svakog dijela k vlastitoj koristi i slobodi. Snaga je u zajedništvu i zajedničkim naporima svakog dijela velike, stare i ipak moćne Dame.


Svatko posjeduje nešto, neki djelić kojim može ponuditi zajedničkoj moći, nadopuniti snagu.
Upregnuti treba Nastojanje, lišeno zavisti i sebičnosti, i ustremiti je k obnavljanju ljepote Dame. Samo zajedništvom moguće je povratiti joj ugled, čast i slavu.

11.05.2005 22::5: poremechen
- 22:19 - Komentari (0) - Isprintaj - #

O meni... ©

Obilujem odvratnošću. Moja bol moja je hrana.
Srdžba je moja slabost, a gnjev moja snaga.

Stotine ličinaka crva pulsiraju skupa čineći jedan pokrov, jednu kožu – moje lice.
Mojim venama namjesto krvi teče gnoj. Iz ušiju, nozdrva cijedi se i migolji ostavljajući jetke smrdljive pruge, stvarajući ogavne putove kojim teći će opet iznova.
I crna i krastava moja je duša.

Osjećam grozu. Volim je jer prožimlje i sve one u mojoj blizini. Širim jad, mizeriju, patnju.

Sebičan sam u svojem Prijeziru kojim obožavam Svijet:
Užarenom vrelinom oštre igle platine kružio bi nježno, meko rezbareći suptilnu crninu zjenica ostavljajući tek kružni vijenac šarenice.
Svaki od tvojih prstiju zaslužuje biti ukroćen u čvrsti kalup kako ne bi ni za pomak mogao biti pomaknut. Na u preši učvršćenom bio bi oslonjen tanani klin plosnata oštra vrha popuštajući da svojom čeličnom hladnoćom miluje i mazi jagodice tvojih prstiju prije nego žustrim udarcem dopustim pucanje kože, kostiju. Djetlom tvoj prst ću raskoliti.
Svakome zasebno iskapao bi vene iz mekog osjetljivog mesa parajući živce, šaljući im podražaje o patnji koja neće stati; neće prestati sa sušičavom bolju koja nadire kroz pluća. Kao da ih steže i sažimlje, kao da neizmjerna suhoća čini da poput lista alveole suše se, skupljaju. Sakupljaju i sažimlju do te mjere da njihova konstrukcija puca – i pluća ti se u prah rasipaju.


O s j e t i me – obujmi najsvečanije prokletstvo koje progoni zanavijek.

U d a h n i me – obuhvati moj bijes, slatkasti zadah groblja poslije kiše.

P o k o r i se – dopusti neka vonj umorstva koji osjećaš preplavi tvoje tijelo.


Poljubi ovaj poklon ogavnosti – M E N E, jer upravo sam ukrao još jedan trenutak T V O J E G života !!!

19.03.2005 14:03: poremechen
- 22:18 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Crtice iz života jednog vampira ©

Uvertira:

Očnjaci, oružje vječnoga demona u mekom mesu mojih vena preusmjeravaju životno kolanje niz žeženo, uvijek upijajuće ždrijelo.

***

Kao da nije bilo dovoljno što zarila si sliku svojeg postojanja duboko u arterije mojeg uma crpeći, isisavajući tako gladno svaku moju misao, pohlepno, žedno.

***

Govorila si mi o spleenu, svjetskoj boli i čemernoj žudnji što sapinje Ti grud. Pričala si o neizdržljivoj želji koju daruje ljudskost, toliko snažna da ponekad poželiš…
Pristupila si hrabro, ne oklijevajući. Uz smiješak zabola si dlanove probijajući kožu na prsima, neometana, lakim pokretom kažiprsta i srednjaka potrgala rebra i uzela ga u naručaj; razdragano, gotovo uz djetinji smiješak promatrala si kako otkinut od cjeline i dalje steže se i opušta kucajući, završnim otkucajima istiskujući posljednje kapi vrele tekućine. Promatrala si kako osrčje cijedi svoj sadržaj niz kožu tvojih prstiju i ruku, kako klizi i putuje tvojom kožom kao da želi penetrirati glatku ovojnicu i opet skončati u beskrajnoj cirkulaciji, a ne ovako puziti neutješno prije nego što u kapljicama skrutne se u prljavštini ništavila i zemlje.
Učinila si to jer podarih Ti pravo na to – jer Ti si Ona koja svojim me naziva.

***

Promatrala si kako se krv koja nekoć kolala je mojim tijelom; nekad u Tvoju slavu – netom i još uvijek; cijedi niz Tvoje prste kao znamen otiranja životnosti iz moje satrvene ljušture, za Tvoje zadovoljstvo i Tvoju ugodu jer želio sam, mogao sam i dopustio Tvojim biti.

***

Što ako vrelina crvenila pretvori se u pijesak i odluči Ti u zrncima iskliznuti niz dlanovlje?
Što ako jetka rumen preobrazi se u srebrnu živu i onako snenoj i razdraganoj zađe duboko pod kožu i još dublje zavuče se u ponore duše, spilje Tvojega uma?
Zar ne strahuješ kako ću uzvratiti za sve ono što meni činila si?
Što ako svidi mi se kidati Tvoju unutrašnjost; na djeliće, trake i razna obličja parčati parajući Tvoju unutrašnjost?
Što ako i odveć dopadne mi se harati nutrinom Tvojeg bića?



Digresija:

Prišao sam joj te noći; mirno, nečujno, dolebdio; kao i noć prije, kao i mjesec, dan … godinama ranije gubeći se u tmini ugaraka njenih divnih, divnih ponora.

Bademi su njene oči.
Imala je dugu, dugu kosu boje jesenjeg lišća. I crvena, i smeđa, i crna činili su splet najmekšeg osjeta svile.
Njeni glatki u salonima očuvani prsti posjedovali su najnježniji dodir tako pun osjećaja i obzirnosti; na pianu malo tko mogao joj je biti ravan.
Blijeda mliječna put upućivala je na porijeklo prostrane daleke zemlje, a takva joj je bila i duša.

***

Dojezdio sam do nje na pohlepi vlastite žudnje i gladi. Prišao samo joj više ne kao patron, mentor ili otac; niti kao muškarac što često sam radije činio, ne i ovoga puta, ništa od toga.
Mora da ugledala je ono što skrivalo se iza mojih vjeđa, iza moje kože – duboki instinktivni poriv i želja; upitao sam:

«U što vjerujete, najdraža ... ?»

Slutila je što će doći. Morala je spoznati kao što morala je znati da i otpora nema smisla davati. Vidjela je to i ranije; znala je što se događa kada anemično bjelilo poput prejakog sloja pudera obdari moje lice, kada tijelo postaje ispijeno, zategnuto, a bjeloočke prošaraju rumeni potoci očnih kapilara; pa ipak pokušala je odgoditi ono što bilo je odavna jasno. Obgrlila me mazno dlanovima spajajući ih na potiljku i dopustila da poezija iz njenih ustiju zažubori:

«Prelijepi, jedini anđele vjerujem da dobrota postoji skrivena, zakrinkana maskom; da upornost borbe rađa slatkim plodovima, da primanje i pružanje ljubavi čovjeka čini boljom osobom; da život je predstava, a mi tek u teatru prozvanog svijetom; da plodovi ljudskih stvaranja čine čuda: glazba ... slika ... statue ... ples ... poezija ... i nada, jednako kao i zloba – besmrtna je.»



Okončanje:

Osjećao sam se slabim, krhkim, nemoćnim. Pred njime ništa se ne može sakriti. Rađa se dio, a zatim nadire u valovima; zrake koje pale svojim blještavilom; zrake koje dolaze u tisućama i milijunima trgajući kožu i vatrom razarajući konstrukciju stoljetnog bića snagom svjetla i iskona.

***

Ali tako je bilo lijepo imati je u naručju, osjećati toplotu njezine blizine. Obožavao sam baršun doticanja njene kose. Njene oči bile su ponori i uživao sam biti bačen u beskrajnu tminu negdje na dnu njenih zjenica, upijajući sjećanja koja je cijeloga života tako marljivo sakupljala… Uživao sam jezikom golicati rasparana mjesta njenoga vrata gdje očnjak kao oruđe demona pronašlo je svoj put za slatkom jetkom tekućinom. Tako je dobro bilo osjećati kako se cijedi preko zubi, jezika, dalje niz jednjak, a usne ne dopuštaju da ijedna kap dragocjene tekućine razlije se u nepovrat.

***

Protkao sam joj život svilom, brokatom i dragocjenostima. Upoznao sam je s orgijama i pijankama pa ipak, zadržala je krepost i dobrotu. Najbolje obrazovanje, mnoga putovanja i bezbrojne ostale čari života s mnogo novca i malo briga. A sada je bila tu: za mene i zbog mene.

***

Uživao sam osjećati kako uzimam ono što posjeduje. Uživao sam u spoznaji kako i najskriveniji zakutci njenog bića mi sada pripadaju, kako i najzabitiji zapećci njenih misli sada postaju moji; dok njen život gutam, dok srčem i posljednje kapi dragocjene tekućine opstojnosti za još jednu noć umorna tumaranja natrulim ulicama iščitavajući gnjile sudbine nemoćnih, tako slabašno ništavnih ljudi. Mnoga stoljeća su prošla od kada primio sam kletvu i tuđin nastanio moje tijelo, davao mi moć, snagu, život vječni, a ja sam ga zauzvrat hranio ovako. Glad čini da i najmučniji čin postane ugodan uvijek iznova.

***

Znao sam da će doći, prokleti pamik. I osjećao sam ga na svojoj koži, kako bridi i peče. Sitne oštrice počele su praviti male rezove dopuštajući da netom ispijena krv curkom poteče iz izranjavanog trupa. Pukotine na izmoždenom tijelu postajale su sve veće i kroz njih počeo je sukljati dim i divni oslobađajući svršetak. Osjećao sam se izmoždeno, umorno, posrnulo i osjećao sam kako isušuje svojim blještavilom posrnulo tijelo besmrtnika, kako plamenom rastače njegovo postojanje.

***

I kada u potpunosti cik, osvit zore počeo je sjati žarkom svjetlošću novoga dana, ostalo je još samo - beživotno, beskrvno tijelo mrtve djevojke i hrpica pepela ostavljena vjetru da ga raznese.

03.03.2005 19:57: poremechen
- 22:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

SUNČEV PEJSAŽ? ©

Svakog stoljeća, godine. Svakog mjeseca, tjedna, dana… Neumorno, uvijek i opet iznova, svakog pravilnog intervala izranja onkraj istih onih brda za koja će utonuti istu ovu večer.


Živim…
Školujem se, zakopan knjigama upijajući prašinu, vonj natrule sintetičke spužve, naribane krede, udišući jeku bezbrojnih svepotrebnih informacija i šumove onih ljudi koji čine društvo i suživot.
Tu i tako zatiče me i obasjava svojim narančastim žutilom, svojom snagom, sneno se kolutajući spram zenita. Vjerojatno me želi načiniti ljubomornim što on može tako dugo snivati, odmarati se, prikupljati krepost i potom je rasipati neumorno i nesmiljeno čitavom polutkom jednog planeta. Sigurno u meni želi potaći ljubomoru što je na tako visokom položaju i može svojim moćima promatrati ljude s takve visine, suvereno zaviriti u njihove misli i um; provariti sve njihove intrige. Želi u meni potaći zavist. Da, to je.


Doma sam…
Kod kuće, unutar četiri zida, sigurno odijeljen prozorom i četiri zida od njegove tako uvijek gladne znatiželje i od sve one shizofrene vreve koja tamo negdje, iza ulaznih vrata, prebiva. Ne sviđa mi se kolikom bukom i zlobom egzistira ondje. Isuviše je zlobna, bezlična ...i okrutna ta ljudska masa. Vole nanositi drugima bol, odnositi se sami ili u skupini, ali uvijek u odnosu prema pojedincu vole dokazivati svoju superiornost, nadmoć. Verbalno ili fizički – cilj opravdava sredstvo. Pa ipak ih volim. Ljude, jer i sam sam dio te skupine, horde.
Zidovi, čvrste stjenke štite me u svom kutijastom okrilju od vanjskoga svijeta. S prozora puca lijep vidik na obližnje obronke. Znam to jer s vremena na vrijeme potrudim se izvući iz bunkera izrađenog od enormne količine araka i knjiga te odmoriti pogled od neprestanog trenja o zaslon računala.
Bezbojna svjetlost kao znamen prisutnosti one bliješteće, zasljepljujuće kugle ispunja moj skriveni kutak omogućujući jasan pogled na ugodu zelenila obronaka. Osjećam to sada već ležeći poprečno izvaljen na prostranom bračnom krevetu. Zbog svih jastuka i jorgana koje sam sklupčao pod uzglavlje, tupo, smireno zirkam kroz okna ogromnog prozora:

Istočna se jarost sprema sakriti u zapadne, vinorodne obronke, načičkane čempresima i ogoljelim stablima. Sunce. Ovdje rano zalazi. Još uvijek je gore na čistom plavetnilu… Isijava svoje žutilo poput slikara koji približavajući se kraju mukotrpnoj ekstazi stvaralaštva sve jačim intenzitetom izlijeva boje po platnu spremajući se dovršiti čin, pripremajući se okončati djelo.
Sakrit će se tamo, u toj brdovitoj postelji. Na putu, opet će se očešati o iste one trsove, o iste one grane kako bi i opet moglo iza se ostaviti krvavi trag vječite agonije. Sunce je mazohist, prokleti hemofiličar i nije mi ga žao, iako sam svjestan i pojmim…


Jeza me podilazi.
Strah me prožimlje poput tmine koja nemilosrdno nahrupljuje
Penetrirajući tanane stijenke prozora spremna da oboji sobu u svoje boji noći.
Postoji li još oaza spokoja u razbacanim, proparanim mislima za pjesnika što sniva?

03.03.2005 19:49: poremechen
- 22:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

hvala Magiji. ©

očnjaci, oružje vječnoga demona u mekom mesu mojih vena preusmjeravaju životno kolanje niz žeženo, uvijek upijajuće ždrijelo.

***

kao da nije bilo dovoljno što zarila si sliku svojeg postojanja duboko u arterije mojeg uma crpeći, isisavajući tako gladno svaku moju misao, pohlepno, žedno.

***

govorila si mi o spleenu, svjetskoj boli i čemernoj žudnji što sapinje ti grud. pričala si o neizdržljivoj želji koju ti daruje ljudskost, toliko snažna da ponekad poželiš…
pristupila si hrabro, ne oklijevajući. uz smiješak zabola si dlanove probijajući kožu na prsima, neometana, lakim pokretom kažiprsta i srednjaka potrgala rebra i uzela ga u naručaj…
razdragano, gotovo uz djetinji smiješak posmatrala si kako otkinut od cjeline i dalje steže se i opušta kucajući, završnim otkucajima istiskujući posljednje kapi vrele tekućine…
promatrala si kako osrčje cijedi svoj sadržaj niz kožu tvojih prstiju i ruku, kako klizi i putuje tvojom kožom kao da želi penetrirati glatku ovojnicu i opet skončati u beskrajnoj cirkulaciji, a ne ovako puziti neutješno prije nego što u kapljicama skrutne se u prljavštini ništavila i zemlje.
učinila si to jer podarih Ti pravo na to – jer Ti si Ona koja svojim me nazivlje.

***

promatrala si kako se krv koja nekoć kolala je mojim tijelom; nekada u Tvoju slavu – nekad, netom i još uvijek; cijedi niz tvoje prste kao znamen otiranja životnosti iz moje satrvene ljušture, za Tvoje zadovoljstvo i Tvoju ugodu jer želio sam, mogao sam i dopustio Tvojim biti.

***

a što ako vrelina crvenila pretvori se u pijesak i odluči ti u zrncima iskliznuti niz dlanovlje?
a što ako jetka rumen preobrazi se u srebrnu živu i onako snenoj i razdraganoj zađe duboko pod kožu i još dublje zavuče se u ponore duše, spilje Tvojeg uma?
zar ne strahuješ kako ću uzvratiti za sve ono što meni činila si?
što ako svidi mi se kidati Tvoju unutrašnjost; na djeliće, trake i razna obličja parčati parajući Tvoju unutrašnost?
što ako i odveć dopadne mi se harati nutrinom Tvojeg bića?

dopada mi se čerečiti Te vlastitim straohvima.

14.01.2005 23:45: poremechen
- 22:15 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Kultura dijaloga kao pretpostavka interkulturalnosti ©

vaj uradak svojedobno, u svibnjuu mjesecu točnije kada i sam ministar se udostojio pojaviti u Starogradskoj vijećnici, umalo mi je donesao nagradni boravak u vremenu od tjedan dana u nekom njemačkom gradiću. to se zove prokletstvo četvrtog mjesta...
i opet nije nužnu riječ o mojim stavovima već o potrebi impresioniranja komisije u Zagrebu na gore zadanu temu.



Od dana kad su ljudi počeli propuštati kroz snažna nomadska grla artilkulirane glasove, pa do ovog vremena, dijalog ima veliku i vrlo važnu ulogu u čovjekovu životu kao sastavnica puta razumijevanja i razmjenjivanja ideja. To je posebice izraženo u današnjem svijetu.
Kulturu dijaloga možemo definirati kao proces međusobnog davanja i primanja. Oprezan treba biti sa zatvorenim ksenofobnim osobama ili sredinama jer ponuđeno može ih otjerati u strah pa čak i agresiju. Ti darovi mogu polučiti posve suprotan učinak od željenog stoga je potrebno dobro odmjeriti što i koliko će se dati, te na koji način.


Riječi…

….često se razbacujemo njima ni ne razmišljajući o možebitnim posljedicama….

….mogu biti poput strjelica….

.…a uvijek ih odapinjemo….


Strjelice koje dolaze. Trenutačno penetrirajući kožni ovoj, zabadajući se duboko u mišićnu masu, prodirući sve dublje u mesnate predjele naše duše…
Parajući nemilosrdno namjerno zatrovanim šiljkom. Ispuštajući otrov kojeg će otkucaji srca pronijeti do svake, pa i najsitnije stanice… Sakateći, razarajući tkivo, ali nikad do potpunog uništenja.
Da… Riječi poput strjelica. Mogu nositi i serum no nikada se ne zna kako će primatelj reagirati. To može čovjeka ispuniti energijom, dati mu smisao, uvjeriti da postoji, da je željen i voljen, da čini velike stvari… Učiniti ga sretnim, onako kako on zamišlja Sreću.
A zna ga pričiniti i ratnikom, palim, preživjevši pad granate. Na bojnom polju kako makar i batrljcima mašući prijeti svijetu. Posljednjim dahom ogorčenja proklinje.
Mogu biti i najobičnije strijele, tek šiljak koji razdire. Ulaze kao i uvijek, otporne na sve štitove i obrambene mehanizme, ali ne trujući tkivo jer oštrica nije premazana otrovom. Natjeraju da se orose, pojave tamo u uglovima, čineći bjeloočke još više bjeljima. Oni snažni će kaplje progutati, a oni drugi, slabiji… Otvoriti će brane i dopustiti slapovima da se obruše.
I zato ove posljednje jednostavno i samo – peku.

Riječi…
Strijele…
Rez skalpela preciznošću lasera… …mnogo rezova.


Danas se čovjek zatvara skrivajući svoje sposobnosti unutar četiri zida vlastite lubanje. Gradi tvrđavu svoje osobe komunicirajući sa vlastitom podsviješću, a rijetki imaju pristup u nju. Postoji strah od otvaranja vrata, pokazivanja tih dvora drugima. Strah od iskazivanja emocija, bojazan od licemjerja.
Strah od dijaloga – životariti osluškujući odjek onih istih zidova…


Zašto dijalog ponekad služi kao povod za izmjenjivanje okrutnosti?
Ne znam…

Zar je istina da čovjek više ne osjeća zadovoljstvo u razgovoru sa drugim ljudima?
Ne vjerujem.


Bitno je dati svoja razmišljanja, ono što se bazira na našim prijašnjima iskustvima, dati dio sebe. Bitno je dati – i primiti.
Osjetit ćemo zadovoljstvo kada ta osoba primi i shvati to, kada mi primimo ono što daje, kada ju spoznamo i razumijemo.

Strah nas uništava, nemajmo straha!

Jedino što može zapeći jest strjelica, ona koja nosi omotanu poruku oko svojeg drvenog torza. Poruku Isitne, ali niti Nje se ne treba bojati. Treba smoći hrabrosti u sebi, otvoriti vrata i spremno prihvatiti…
Možda ćemo tako uspjeti sagraditi dvore utemeljene na zajedničkim korijenima. Možda ćemo tako svi uspjeti postati jednako bogati, steći imutak psihičkog pored onog materijalnog za kojim tako bespoštedno žudimo. Možda ćemo tako dodatno učvrstiti suživot, umiriti ga, pripremiti ga za veća djela. A on postoji. U raznim oblicima, već 2000 godina.

To je Put kojim se danas kroči, to je Put koji treba slijediti. Otvorena uma, otvorena srca.

To vjerujem. To ispovijedam.

10.01.2005 19:36: poremechen
- 22:14 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>